Ginokritika
Prvi put ova knjiga objavljena je pre trideset tri godine. Ja sam je prvi put čitala pre možda trideset. Pravi autorski i intimni čitalački jubilej. Studirala sam Opštu književnost s teorijom književnosti, gde autorka danas predaje. Tada je u školskom programu prva i jedina žena koju smo teorijski čitali bila Virdžinija Vulf. Druga polovina 20. veka, kada je došlo do ekspanzije otkrivanja autorki i oblikovanja feminističkih teorija, za nas sa svetske bila je poput mračnog srednjeg veka – kao da se ništa ne događa. Zato je prvo čitanje Ginokritike za mene predstavljalo jednu od najznačajnijih epifanija mladosti. Sve vreme sam se osmehivala okrećući stranice, sa osećajem koji bi se mogao svrstati u osećaje ponosa. Nepravda počinje da se ispravlja, tako sam se osećala, žene pišu i žene čitaju, to mi je ova knjiga pokazala. I bilo je potpuno logično da me je taj tekst zanimao jednako, ili čak i više od, na primer, čuvenih Veleka i Vorena. Bio je to jedan od retkih akademskih radova oblikovanih u knjigu koji istinski menjaju razumevanje književnosti i pružaju znanje i čitateljkama i čitaocima i van akademske zajednice.
Sada iznova osećam ponos zato što sam urednica koja objavljuje ovu knjigu. Čvrsto verujem da je i dalje potrebna čitateljkama i čitaocima, naročito mlađim, kao što je potrebno iznova objavljivati bilo koji teorijski klasik. Knjiga objašnjava teorijske temelje ginokritike, ali razmatra i dalje aktuelne teme formiranja ženske književne tradicije, položaja spisateljica u istoriji književnosti, te problematizuje kanon i načine na koje su žene bile izostavljene ili marginalizovane.
Biljana Dojčinović svojim celokupnim radom i dalje doprinosi boljem pristupu i jednakom vrednovanju književnosti koju pišu žene. Danas, između ostalog, rukovodi nacionalnim projektom Knjiženstvo – teorija i istorija ženske književnosti na srpskom jeziku do 1915. godine, što govori da njen doprinos nije samo teorijski već i praktičan. Zasigurno je i deo njene zasluge što Vulf više nije usamljena vučica na nekada (a verujem i dalje) prestižnoj katedri za svetsku književnost.
Ljubica Pupezin
O ženama
U ovoj pronicljivoj i beskompromisnoj zbirci eseja, Suzan Sontag istražuje kako se predstave o ženama oblikuju, potvrđuju i osporavaju kroz kulturne i društvene narative. S intelektualnom oštrinom po kojoj je prepoznatljiva, Sontag poziva na promišljanje o tome šta sve znači biti žena u svetu koji je još uvek, decenijama nakon nastanka ovih tekstova, duboko obeležen nejednakošću. Pišući u vreme proboja nekih od najupečatljivijih feminističkih glasova, ona iz jedinstvene perspektive analizira društvene, kulturne i političke obrasce koji oblikuju iskustvo žene u javnoj sferi i privatnom životu. Kroz analizu književnosti, filma i medijskih slika, Sontag neprestano otvara prostor za sumnju, propitivanje i otpor, pozivajući nas da razmišljamo dublje, šire i hrabrije o rodnom oslobođenju.
