U okviru projekta „Njena priča je i tvoja priča, univerzalne vrednosti ženske evropske književnosti“, koji je podržala Kreativna Europa, održava se regionalna radionica pisanja književne kritike „Mlada Evropa čita“. Biće održano šest radionica na kojima će predavačice i predavači iz regije razgovarati sa učesnicima i učesnicama o knjigama objavljenim u okviru projekta, a nakon svake radionice biće odabrana jedna kritika koju će objaviti partnerski portali iz projekta iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine.
Na trećoj radionici govorilo se o romanu Zemlja u kojoj se nikad ne umire, albanske književnice Ornele Vorpsi, a predavačica je bila, Ivana Dražić, književna kritičarka.
Autorica romana: Ornela Vorpsi
Naslov romana : Zemlja u kojoj se nikad ne umire
Izdavač: Štrik
Godina izdanja: 2023.
Prijevod: Aleksandar Levi (talijanski)
Živjeti u zemlji bez smrti
Lucas Legović
Razmišljanje o Albaniji kao o zemlji u kojoj nitko nikad ne umire priziva zagonetnu i zbunjujuću sliku. Što ovaj naslov implicira? Koje se stvarnosti kriju iza takve izjave? Albanija, zemlja surovih krajolika i otpornih ljudi, prostor je u kojem breme prošlosti i povijesti snažno utječe na sadašnjost. Smještena na Balkanskom poluotoku, Albanija je prošla stoljeća previranja, od otomanske vladavine do oštrog komunističkog režima i diktature Envera Hoxe, što je ostavilo duboke ožiljke na njezino društvo. Život u Albaniji može se činiti kao pokušaj izlaska iz labirinta izazova, gdje svaki zaokret otkriva još jedan sloj borbe. Prirodna ljepota i planinski albanski krajolik možda oduzimaju dah, ali oni također mogu simbolizirati izolaciju i prepreke s kojima se suočavaju stanovnici tog podneblja.
Ornela Vorpsi, albanska spisateljica i umjetnica, stvorila je jedinstven pripovjedački glas u svom djelu Zemlja u kojoj nitko nikad ne umire, kojim dojmljivo istražuje izgnanstva, identitete i ženska iskustva u patrijarhalnom albanskom društvu. Iako je podrijetlom iz Albanije, Vorpsi ovu knjigu piše na talijanskom jeziku čime pridodaje slojevitosti i kompleksnosti djela: odustajanje od pisanja na materinskom jeziku simbolizira nemogućnost suočavanja s prošlosti na jeziku usvajanom u djetinjstvu. U svojoj bilješci na kraju knjige naslovljenoj „Na jeziku lišenom djetinjstva” autorica piše kako je morala koristiti jezik lišen djetinjstva kako bi se mogla suočiti s vlastitom povijesti. Time je albanski predstavljen kao jezik šutnje i nemogućnosti govora te je pisanje na tom jeziku predstavljeno kao suočavanje s praznim papirom, dok talijanski, novousvojeni jezik migrantice, briše jezične barijere i omogućava artikuliranje misli koje bi inače ostale neizgovorene. Čini se da strani jezik u ovom slučaju ima terapeutsku ulogu – pripovjedačica pomoću njega može ispisati stranice osobnog dnevnika trauma vezanih uz djetinjstvo u Albaniji koje nikad ne bi mogle biti ispripovijedane na albanskom jeziku. Ovaj izbor jezika ne samo da odražava njezino osobno putovanje već i obogaćuje tekst osjećajem raseljenosti i kulturne intersekcije.
Za žene u Albaniji tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća borba je još dublja i kompleksnija u usporedbi s onime što proživljavaju muškarci pod represivnim političkim režimom. U ovom patrijarhalnom društvu, biti žena često se čini kao hodanje po žici iznad ponora očekivanja i ograničenja. Zrak je gust od neizgovorenih pravila, a teret tradicije teško im leži na ramenima. Pitanje ženske seksualnosti strogi je tabu koji ne smije preći preko usana adolescentica kako ne bi bile nazivane pogrdnim imenima. U mnogim epizodama Zemlje u kojoj nitko nikad ne umire vidljivi su jasni primjeri mizoginije te se žene koje istražuju vlastitu seksualnost često nazivaju kurvama. Osim toga pripovijeda se o muškarcima koji tuku svoje žene i kćeri, djevojčicama i ženama koje su tretirane kao seksualni objekti i jezeru u koje skaču djevojke povrijeđene u ljubavnim vezama pa čak i one koje su ostale u drugom stanju. Sloboda je, čini se, daleki san, fatamorgana koja svjetluca na horizontu njihove svakodnevice. U ovom surovom krajoliku, otpornost postaje način života. Žene su u Albaniji neopjevane junakinje, podnose oluju društvenih normi dok pronalaze načine da potvrde svoj identitet i autonomiju. Njihove su priče urezane u tkivo nacije, priče o tihom prkosu i nepokolebljivoj hrabrosti koje govore o sposobnosti ljudskog duha da izdrži i napreduje unatoč nemogućim izgledima.
Upravo su te priče uklopljene u knjizi Zemlja u kojoj nitko nikad ne umire, gdje surov život u Albaniji otkriva društvo koje se bori s naslijeđem komunističke diktature i teškoćama tranzicije. Knjiga prenosi ta životna iskustva, prikazujući otpornost i snagu potrebnu za preživljavanje i snalaženje u svakodnevnom životu. Razabirući kroz slojeve teškoća s kojima se suočavaju albanske žene, ovaj roman daje glas njihovim individualnim i kolektivnim pričama. Na taj način pomaže osvijetliti širu naraciju neispisane ženske historiografije odnosno pripovijesti o preživljavanju i otporu u zemlji gdje ostanak na životu (naspram umiranju) postaje neupitan čin prkosa.
Vraćanje na pitanje sa početka – Što je zemlja u kojoj se nikad ne umire? može pomoći u osvjetljavanju ovog romana iz nekoliko kutaka. Prije svega, valja razumjeti da je ova fraza posve ironična i metaforička te da se pomoću nje reflektira mračna stvarnost života u Albaniji pod represivnim režimom, gdje je kvaliteta života toliko degradirana da se smrt čini gotovo poželjnom u usporedbi s patnjom nastavka življenja. Ideja o zemlji u kojoj nitko nikad ne umire također se može tumačiti kao mjesto gdje su ljudi zarobljeni u vječnom stanju patnje, nesposobni pobjeći od surove stvarnosti. Ona sugerira vrstu živuće smrti, gdje likovi podnose beskrajne teškoće, represiju i očaj, posebno žene koje se suočavaju sa sustavnom opresijom i patrijarhalnim nasiljem. Ova sintagma hvata stagnaciju i beznađe koje prožimaju društvo prikazano u knjizi, gdje su svakodnevne borbe toliko preplavljujuće da se čini kao da vrijeme stoji, a smrt, odnosno oslobođenje od boli je uskraćena. Stoga, „zemlja u kojoj nitko nikad ne umire“ služi kao snažna metafora za trajanje patnje i nedostatak oslobođenja ili promjene u društvu gdje su pojedinci, posebno žene, osuđeni na preživljavanje u represivnim uvjetima bez nade za olakšanje ili transformaciju.
Vorpsi se u ovom djelu fokusira na sudbine djevojčica i žena, s kojima se i sama poistovjećuje, ali je pogrešno gledati na ovu knjigu isključivo kao autobiografiju iako definitivno ima elemenata autofikcije. Autoričin je stil izrazito zavodljiv, profinjen, pun ironije i crnog humora, obogaćen senzualnim pisanjem i jezikom. Također nije na odmet napomenuti da je djelo teško žanrovski odrediti jer leži na razmeđi između zbirke priča i romana pa se ponuđene epizode mogu promatrati kao zasebne priče ili nepovezana poglavlja.
Priče su istovremeno zanimljive i uznemiravajuće, poput one u Dvorištu iz djetinjstva, gdje se djevojčice igraju Romea i Tibalda, mačujući se s ljudskim kostima koje su pronašle u vrtu. Kasnije saznaju da ti posmrtni ostaci, koji su im poslužili kao mačevi, pripadaju strijeljanom ujaku koji je sa sedamnaest godina pokušao pobjeći iz države. U poglavlju Bel Ami, prikazane su majka koja se bavi prostitucijom i njezina kći Ganimete koja na ležaljci u dvorištu čita ljubavne romane. Međutim, problem leži u tome što autorica niže senzaciju za senzacijom, ali površno obrađuje vrlo važne i osjetljive teme. Na primjer, tema prostitucije ovdje je obrađena plitko, bez dovoljno dubokog uvida u likove koji se bave seksualnim radom. Ti su likovi plošni, dvodimenzionalni i gotovo svedeni na simbole, što bi se moglo reći za većinu likova u knjizi. Ipak, seksualni rad problematiziran je u kontekstu ekonomskih i društvenih uvjeta – Ganimate je prisiljena prostituirati se za komadić kruha, a na koncu priča o njoj i njezinoj majci završava time što su se objesile. Dojam koji ostavlja takav način pisanja privremeno je efektivan, ali ubrzo se troši i naraciju pretvara u kompleks događaja koje ne povezuje dovoljno čvrsta uzročno-posljedična nit koja bi niz ovih priča mogla držati na okupu.
Za kraj, valja obratiti posebnu pozornost na formu ovog književnog djela koje je predstavljeno i objavljeno kao roman. Gledano kao roman, Zemlja u kojoj se nikad ne umire sastavljena je od desetak poglavlja koja nose naslove vezane uz kratku naraciju koju sadrže. Ipak, nemoguće je ne primijetiti kako se iz priče u priču neprestano izmjenjuje niz likova te kako pripovjedačica nikad nije ista (u par priča čak se i spominju njihova različita imena), iako je uvijek predstavljena u ženskom rodu. Takav način pisanja prožet razasutim naracijama koje vrludaju u stotinu različitih smjerova netipičan je za žanr romana, a ova bi knjiga zasigurno bolje funkcionirala kao zbirka priča. Vjerujem da u ovom slučaju treba imati na umu kapitalizam i tržište knjiga u kojima se možda krije odgovor na žanrovsko pitanje ovoga djela. Kako su romani svakako prodavaniji od zbirka priča, ponekad izdavači nastoje predstaviti i zbirke priča kao roman. Ne bi me začudilo da je to slučaj i s ovom knjigom koja u dovoljnoj mjeri odudara od strukture romana te više nalikuje zbirci isprepletenih kratkih priča, od kojih svaka doprinosi mozaiku života u Albaniji tijekom komunističkog režima i njegovih posljedica.
Čitajući ovo djelo kao roman, osjećao sam se kao da pred sobom imam nedovoljno razrađene likove i nedovršene pripovjedne linije nedosljedno povezane u narativnu cjelinu romana koji vrlo labavo zadržava tu žanrovsku odrednicu. Ovaj modus čitanja svakako je pridonio nezadovoljavajućem estetskom dojmu te toplo savjetujem čitanje Zemlje u kojoj se nikad ne umire kao zbirku priča. Možda sagledavanjem kroz tu prizmu ovo djelo može ostvariti potencijal kojeg zasigurno ima iako se čini da nije u potpunosti ostvaren kad ga se čita kao roman.
Ipak, vrijednost ovog djela leži u tome što uspijeva čitatelja uvući u svijet ispunjen kompleksnim emocijama i mračnim humorom, unatoč njegovim povremenim površnim tretmanima osjetljivih tema. Ornela Vorpsi vješto stvara atmosferu u kojoj se isprepliću ljepota i užas, nježnost i okrutnost, pružajući nam uvid u stvarnost života u Albaniji kroz oči onih koji su najviše pogođeni – djevojčica i žena. Iako možda ne zadire uvijek dovoljno duboko u složene društvene probleme koje predstavlja, njezin sugestivan i dovitljiv stil te sposobnost da kroz kratke, ali snažne vinjete ispripovijeda upečatljive priče, čini ovu knjigu vrijednom čitanja i analiziranja. Upravo u toj igri kontrasta, između raskošnog jezika i surovih stvarnosti, leži istinska snaga Zemlje u kojoj nitko nikad ne umire.
Odnos žene prema ženi:
internalizovana mizoginija u Zemlji u kojoj se nikada ne umire
Vorpsi, Ornela. Zemlja u kojoj se nikada ne umire.
Preveo Aleksandar Levi. Beograd: Štrik, 2023.
Autorka teksta: Katarina Jurčević
Kada govorimo o savremenim knjigama koje se bave ženskim iskustvom, najčešće zaboravljamo na Zemlju u kojoj se nikada ne umire albanske spisateljice Ornele Vorpsi. Možemo naslutiti da spisateljica na našim prostorima nije poznata široj čitalačkoj publici zbog svog porekla, zbog zemlje iz koje dolazi, a potom i iz koje je i sama pobegla. Pretpostavljam da je i sama geografska specifičnost, ali i vremenski period koji knjiga obuhvata, razlog zašto je knjiga nezasluženo zapostavljena.
Sama autorka ga naziva romanom, ali knjigu možemo posmatrati i kao zbirku sastavljenu od četrnaest priča, epiloga i beleške autorke. Vorpsi, naime, omogućuje čitateljki ili čitaocu da sam/a izabere kako će knjigu čitati, kao roman ili kao zbirku priča. Kada govorim o sopstvenoj percepciji knjige, opredelila sam se da je čitam kao zbirku priča. U svakoj je protagonistkinja devojčica ili devojka koji nam govori o svom detinjstvu i sazrevanju u veoma konzervativnom i duboko patrijarhalnom društvu. Priče su ispričane u prvom licu jednine, stoga uvek imamo utisak istinitosti, bliskosti i saosećajnosti. Devojčice i mlade devojke govore nam o svojim detinjstvima, sazrevanjima u periodu sedamdesetih godina XX veka u Albaniji.
Pročitamo li biografiju spisateljice uvidećemo da je i ona sama odrastala u režimu Envera Hodže. Naravno, nikako ovo delo ne smemo posmatrati kao biografsko, već u najboljem slučaju kao autofikciju. Kroz pisanje i ponovno proživljavanje detinjstva i godina sazrevanja,Vorpsi pruža kritički prikaz jednog naroda, tradicije, političkog režima. Kritika sopstvenog naroda sadržana je i u samoj posveti: Ovu knjigu posvećujem reči skrušenost, koja ne postoji u rečniku albanskog jezika. Takav nedostatak može da ostavi prostor za prilično neobične pojave u razvoju jednog naroda. Autorka nam na samom početku ističe da će u knjizi biti reči o narodu koji ne priznaje slabost; to su ljudi koji su uvek dobro i gde je sve dobro. Loše stvari se ne primećuju, jer se ne govore. Ako ti se dogodi nešto loše, o tome ćuti, nemoj biti skrušen. Spisateljica se, pišući ovu knjigu, buni protiv takvog stava. Zatvarajući oči pred problemima, ne znači da oni neće prestati da postoje, već im samo produžavamo vek postojanja.
Autorkina zemlja je zemlja patrijarhata u kojoj žene nemaju pravo glasa, i to ne samo političkog, već glasa koji bi im omogućio da ih društvo čuje o strahotama kojima su svakodnevno izložene. Na maternjem jeziku nema mesta za priče o pedofiliji, abortusu, muževima koji tuku svoje žene, o zašivanju. Stoga, autorka, a poslužićemo se i njenim rečima, bira da piše na jeziku lišenom detinjstva, jer možda na tuđem jeziku, žene će uspeti da govore. Devojčice su od najranijih dana svedene na puku seksualnu objektivizaciju, kako od strane muškaraca, tako i od strane drugih žena. U detinjstvu uče da prema drugim ženama uvek treba biti takmičarski nastrojena, kao u priči Ženske priče. U takvom okruženju devojčice usvajaju obrazac internalizovane mizoginije.
Muškarci i žene se ne rađaju mizogini, mržnja ka ženama je obrazac koji stičemo od najranijeg detinjstva, poručuje nam autorka u priči Hristov venac. Priča govori o tri devojčice, Eloni, Rudini i Kristini. Kristinina majka je umrla usled komplikacija nakon abortusa. Elona sa strepnjom iščekuje Kristinin dolazak. Međutim, devojčicu iznenađuje drugaričin stav: Kristina je stigla i uopšte nije bila bleda, ni izmučena, niti je pominjala svoju majku. Ponašala se kao da sve to nema nikakve veze sa njom. Ništa se nije dogodilo. Elona je krišom posmatrala Kristinino lice kako bi otkrila tragove patnje i suza. Ništa. Kasnije je stigao i Kristinin brat i izjavio: ‘Tako joj i treba, toj kurvi’ (str. 32). Devojčici koja je ostala bez majke, društvo je poručilo: Kristina ne treba da žali za tom kurvom (str. 31). Za nekoliko minuta sreće, žena biva kažnjena četvorostruko: trudnoćom, abortusom, smrću i mržnjom svoje dece i nakon smrti. Kristini nije dozvoljeno da oplakuje smrt svoje majke, devojčica je naučena da treba mrzeti sve žene koje se podaju muškarcima zarad svoje sreće. Kristinin brat je naučen da može iskoristiti žene, ali na kraju dana sve one su kurve, poput njegove majke. Oh, muškarci, prokletsvo. Žene, ljubav, krv i pogubni seks. Smrt je sve to dotakla. Tajna onog što je skiveno, sačinjeno od mračnih grana i krvi koja teče (str. 32).
Autorkin glas prepun ironije ipak vrhunac dostiže u priči Vode u kojoj pripoveda o dvema mladim devojkama, Blerti i Dorini, koje su izabrale smrt utapanjem zbog neželjene trudnoće i/ili nesrećne ljubavi. Narativni glas nam tu pripoveda: Međutim, koliko je meni poznato, u jezero se ne bacaju muškarci, ili barem, muškarci ne pate od ljubavnih jada do te mere, a osim toga, oni ne ostaju u drugom stanju, te nemaju potrebe za tim očajničkim činom (str. 67). Muškarci bivaju cenjeni, žene kažnjene za isti čin. Međutim, naravno da možemo kriviti muškarce, ali krive su i žene koje mladim devojkama neće pružiti razumevanje i saosećajnost. Mlade žene bivaju prepuštene same sebi te se odlučuju za nelegalni abortus u lošim uslovima ili za utapanje u reku. One neće biti oplakivane ni nakon smrti, već žigoisane rečju: kurva.
Kada se devojčice prvi put susreću sa tom strašnom rečju? U najranijem detinjsvu. Ako si žensko u duboko patrijarhalnom društvu, ti možeš biti nazvan kurvom iz više razloga: zato što si lepa devojčica, kao u priči Ne lipši, Albanče, do zelene trave; zato što si devojčica koja odrasta bez oca, zato što ti je otac politički zarobljenik, ali i zato što si devojčica i ličiš na oca, svi primeri su iz priče Senzualna Albanija. Zajedničko svim primerima je što je devojčica uvek nazvana kurvom od strane drugih žena: Budući da sam rasla bez oca, i da sam, navodno, bila lepuškasta, veoma rano sam morala da se suočim sa pitanjem kurvanja (str. 13)…‘Ne brini’ – to kaže moja tetka – ‘odvešćemo te kod lekara da utvrdi da li si nevina’ (str. 12). Moramo pomenuti da devojčica u tom trenutku ima samo trinaest godina. Žene posmatraju druge žene na ulici i vide ih kao konkurenciju, kao pretnju: Čudovišnu žensku zavist videla sam uživo u tim pogledima koji su je pratili (str. 19).
Protagonistkinja nam navodi da je narod mrzeo njenu majku samo zato što je bila lepa, do te mere da je bila kriva i da su zbog nje odveli muža u zatvor, kako je navedno u pričama Mrlje i Senzualna Albanija. O ženskoj zavisti najbolje govori i priča Bel Ami u kojoj su majka i ćerka koje žive same predmet ogovaranja. Kada ih nasilno odvedu, žene hrle u kuću kako bi videle kako su živele. U patrijarhalnim društvima, žena je objekat žudnje muškarcima, i mržnje drugim ženama zbog internalizovane mizoginije koja se uči od malih nogu.
U pričama protagonistkinja je još uvek devojčica kojoj nisu najjasnije stvari koje se događaju, i zašto se govore, ali ona oseća da su pogrešne. Povremeno se probija glas odrasle autorke koji je uvek ironičan.Moramo pomenuti i belešku autorke koja je neophodna za razumevanje čitave zbirke. Naime, Vorpsi nam govori da knjigu piše na italijanskom jeziku, a ne na svom maternjem. Ona piše, kako je prethodno navedeno, na jeziku lišenom detinjstva, jer bi pisanje na jeziku maternjem probudilo stare demone. Na taj način, Ornela pravi otklon od sopstvenog jezika, od sopstvenog naroda, kao da nam poručuje: morala sam da odem, da ne bih bila poput njih. Poznato nam je da je sama spisateljica napustila Albaniju i preselila se u Italiju, što upravo radi i junakinja u Epilogu. Pisanje na nematernjem jeziku, donekle omogućava autorki distancu od sopstvenog naroda i omogućava joj veću kritičnost i objektivnije sagledavanje problema.
Knjiga Zemlja u kojoj se nikada ne umire nije samo Albanija, već sve balkanske zemlje i svi balkanski narodi, a verovatno i šire. U našim narodima uvek je vladao patrijarhat, i naši ljudi uvek su bili dobro, bez obzira na ono što su proživljavali. Donekle možemo modifikovati Vorpsinu posvetu i reći da reč skrušenost ne postoji u rečniku nijednog balkanskog naroda. Stoga je potrebno čitati knjige poput ove, jer možda ćemo se iznenaditi kada toksične obrasce ponašanja koji bivaju prikazani u njima prepoznamo u ljudima pored nas, a neretko i u nama samima. Koliko su kultura i tradicija raznih naroda naizgled različitih, iste. Čitanje knjiga u kojima se tematizuje žensko iskustvo i istorija neophodno je kako bismo uočili pogrešne obrasce koji i predugo traju u našim narodima. Problemu kritički možemo pristupiti, jedino kada mu objektivno pristupimo, i kada uvidimo i da smo i mi sami deo njega.