Njujork, prva polovina 20. veka. Taj stari Njujork u kojem postojiš jer „u njemu se živi” i ima mnogo zabave, čak i u doba prohibicije. U njemu je dražesni cinik Larošfuko kriv za nesanicu u pola četiri ujutru, a Bog ljut ako telefon ne zazvoni, u njemu grom ostaje iza vedra neba i ne udara iako je dovoljno izazvan i ima puno pravo na to, u njemu se čuje: „Slatka moja, bile smo ovakve – ovakve, kad ti kažem”. A onda se mir sa svetom ponovo uspostavi, svi se ušuškaju u pomisao da je sve popravljeno, baš onako kako samo ženska ruka može da popravi dodajući poneku sitnicu u stan, u pismo, u život.

Iako su napisane pre nepunog veka, u danima očajanja, užasa i svetskih promena, priče Doroti Parker su vanvremenske. Pune oštroumne duhovitosti i lakonske satire, uglavnom se bave ljudima i njihovim borbama, neretko unutrašnjim, potajnim. Pored toga što oživljavaju urbani milje, one i razotkrivaju neizvesnosti i razočaranja ljudi koji vode običan život, zadubljenih u sebe, s neveštom komunikacijom. I baš tu se i ogleda sva čar Dorotinog pisanja, da vidi i dočara nešto čemu će se smejati i u najuobičajenijim situacijama, najgorim tragedijama, u usamljenosti zbog starenja, ali i u rasnim predrasudama, uvek osetljiva na nepravdu i spremna da laganim stihovima obogati književni pejzaž.